Zahvala pripada Allahu, Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam neka su na Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Obaviješten sam da se neki mladići, koji se pripisuju islamskom buđenju, da ih Allah uputi, sastaju i okupljaju raznim povodima i da su u njihovim međusobnim razgovorima glavna tematika islamski učenjaci. Naime, iako su samo omladinci, učenici, tragaoci za znanjem, a ni u kojem slučaju učenjaci, ipak se upuštaju u ispravljanje, kritiziranje ili hvaljenje učenjaka. Ova činjenica me je mnogo pogodila, pa sam istog trena počeo da otvaram knjige ispravnih prethodnika i da prevrćem stranice želeći da nađem odgovor na pitanje: “Da li su učenici i omladina u njihovo vrijeme radili ono što mi danas radimo?!” Zaista, napad na čast jednog učenjaka ili daije, što je ujedno napad na svakog učenjaka i istinskog učenika, mnogo nas boli i žalosti. Zadnja kretanja i događaji u svijetu, koji su gorki po sve nas, donijeli su nam mnoge smutnje i iskušenja, poput onih koje nosi tamna, mrkla, noć. Neko će upitati: “Šta se dogodilo?” Dogodilo se ono što su neprijatelji dugotrajno iščekivali. Oskrnavljena je čast naših učenjaka. Eto, to se dogodilo. Nisu se zadržali na vrijeđanju od strane učenika i daija, naprotiv, otvorila su se vrata svakom, malom ili velikom, da napadaju islamske učenjake. Svjedoci smo kako naše učenjake napadaju licemjeri, običan narod, sekularisti, pa čak i bezumnici. Gotovo pa da se ne može naći neki skup ili sijelo a da se na njemu ne skrnavi čast nekog od islamskih učenjaka. Imajući u vidu prethodno spomenuto, rekao sam sebi: “Zabranjeno je odgađati pojašnjenje kada se za njim ukaže potreba”, pa sam odlučio da uputim savjet, opomenu, upozorenje, sebi i ostalima, na negativne posljedice ružnog govora o učenjacima i napadanja na njihove časti.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, najstrožije je zabranio ogovaranje (ar. el-gibe) riječima: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Prijevod značenja El-Hudžurat, 12) Da li smo svjesni da je ogovaranje učenjaka najgori vid ogovaranja? Znamo li da je meso islamskih učenjaka otrovno i zarazno i da treba strahovati za one koji ga okuse da se ne razbole ili možda ne umru? Najgora smrt je smrt srca. Allah, dželle šanuhu, neka se smiluje Ibn Asakiru koji je rekao: “Znaj, dragi moj brate, da nas Allah uputi na ono čime je zadovoljan i da nas učini od onih koji od Njega strahuju i istinski Ga se boje, da je meso islamskih učenjaka otrovno. Kako Allah takve kažnjava, svima je dobro poznato. Znaj da će Allah, dželle šanuhu, onoga koji svojim jezikom vrijeđa učenjake iskušati mrtvilom srca: ‘Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe’ (prijevod značenja En-Nur, 63).” Islamskim učenjacima, da ih Allah sačuva, pripada veliko mjesto u islamu. Njihova bitnost i vrijednost je svima dobro poznata. Kur’ansko-hadiski tekstovi koji na to upućuju mnogobrojni su i svima lahko dostupni. Jedan od osnovnih temelja islamskog vjerovanja koje zastupa ehlis-sunnet vel-džemat i spašena skupina jeste poštovanje i uvažavanje islamskih učenjaka.
Šejh Abdur-Rahman b. Nasir Es-Sa’di, rahimehullah, rekao je: “…i oni se približavaju Allahu uvažavanjem učenjaka koji su na pravom putu”, tj. pripadnici ehlis-sunneta približavaju se Allahu Uzvišenom tako što uvažavaju učenjake i poštuju njihovu svetost.
Imam Evzai, rahimehullah, rekao je: “Za nas su ljudi – islamski učenjaci, a svi mimo njih nisu ništa.”
Imam Sufjan es-Sevri, rahimehullah, rekao je: “Kada bi fakih (učenjak) bio na vrhu brda, on bi sam bio džemat (spašena zajednica).”
Jedan učenjak bio je spomenut kod imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullah, dok je ležao, pa je ustao i rekao: “Ne dolikuje da se neko od dobrih ljudi spominje a ja se nalazim u ovakvom položaju.”
Jedan pjesnik je rekao:
Ljudi su u osnovi svi istog stava,
Otac im je Adem, a mati Hava,
Pa ako misle da se hvale s nečim od porijekla,
Neka se hvališu zemljom i vodom kud god tekla,
Nema prednosti osim islamskim učenjacima,
Allah ih je za one u zabludi učinio upućivačima,
Vrijednost svakog čovjeka je u onome što radi,
A neznalice su neprijatelji ulemi, to dobro znadi.
U ovim stihovima možemo primijetiti veličanstveni i uzvišeni stepen koji uživaju islamski učenjaci ovog ummeta. Zato je ljudima obaveza da im ukažu tu počast i uzvise njihov spomen. Uzvišeni Allah rekao je: “Eto toliko! A ko poštuje Allahove svetinje, uživat će milost Gospodara svoga” (prijevod značenja El-Hadždž, 30); “Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove svetinje – znak je čestita srca.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 32). “Allahove svetinje” su, kako kažu učenjaci, sve ono na čiju je vrijednost i obaveznost, poštenje, Uzvišeni Allah ukazao i nema sumnje da islamski učenjaci prioritetno ulaze u značenje ovih ajeta. Ono što još više povećava prijetnju i opasnost za one koji uznemiravaju islamske učenjake i skrnave njihovu čast jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on od Allaha, azze ve dželle, da je rekao: “Onaj koji uznemiri Moga roba, Ja mu objavljujem rat.” Hadis je zabilježio imam Buhari u “Sahihu”.
Svi smo dobro svjesni da je onaj koji jede kamatu ili njom posluje, ušao u rat sa Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, i da mu je pripremljena obilata i kobna kazna. Međutim, da li smo svjesni da je isto takvo stanje i sa onim koji uznemirava islamske učenjake? Jesmo li ikada o tome razmišljali?! Da li nam je to na umu kada polemiziramo o ulemi i njihovim “greškama”?!
Hatib el-Bagdadi, rahimehullah, prenosi od imama Ebu Hanife i Šafije, rahimehumallah, da su rekli: “Ako učenjaci, koji rade po znanju, nisu Allahove evlije (štićenici), onda Allah, zaista, nema evlija.”
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Onaj koji uznemiri učenjaka, takav je uznemirio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a onaj koji uznemiri Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uznemirio je Uzvišenog Allaha, azze ve dželle.”
Doista, blagodat jezika, kojom nas je Uzvišeni Allah nadario, jedna je od najvećih blagodati prema nama. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili? Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije?” (Prijevod značenja El-Beled, 8-11) Da li smo zahvalni Allahu, dželle šanuhu, na toj blagodati?! Da li smo jezik usmjerili u dobro i korisne stvari i sačuvali ga od ružnog i lažnog govora o časti islamskih učenjaka i ostalih vjernika?! Uzvišeni Allah, pojašnjavajući opasnost ovog organa, kaže: “A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili. Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno” (prijevod značenja En-Nur, 14-15); “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati” (prijevod značenja El-Isra, 36).
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Koliko često imamo priliku da vidimo ljude koji se žestoko klone nasilja i razvrata (krađa, blud, alkohol,…), a od njihovih jezika nisu mirni ni živi ni mrtvi. Ne mare za onim što govore.” Ove riječi potrebno je zapisati suzama, zato što se danas odnose na mnoge učenike koji tragaju za znanjem.
Neke od negativnih posljedica ružnog govora o islamskim učenjacima su:
1. ružan govor o ulemi uzrok je odbijanja istine koju govori,
2. napad na alima je i napad na znanje koje nosi i kojem poučava,
3. napad na ulemu dovest će do toga da učenici napuste učenjake i ostanu bez odgajatelja,
4. ružan govor o ulemi umanjuje njihov autoritet kod običnog naroda,
5. napadanje na ulemu je pružanje pomoći neprijateljima islama u njegovom rušenju itd.
U isto vrijeme, na islamskim učenjacima je obaveza da postupaju u skladu sa stečenim znanjem, poučavaju narod istini i da se ne boje nikoga osim Uzvišenog Allaha. Također, na njima je da budu najbolji primjer drugima, što se ogleda u detaljnom i preciznom slijeđenju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ophođenju s ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavao bi ljudima sve što bi im moglo izazvati i najmanju sumnju i nejasnoću, jer šejtan kola kroz sinove Ademove, alejhis-selam, kao što kroz njih kola krv.
Učenici i ostali muslimani obavezni su sljedeće:
1. da čuvaju visoki stepen uleme u islamu i znaju da su oni istinski predvodnici,
2. da znaju da nema bezgrješnih ljudi, osim onih koje je Allah sačuvao,
3. da budu svjesni da je razilaženje među ulemom prisutno još od prvih dana islama,
4. da napadom na ulemu otvaraju vrata neprijateljima islama koji to jedva čekaju,
5. da stavove i mišljenja učenjaka opravdavaju na najljepši način,
6. da se na prvom mjestu pozabave svojim mahanama, kojih imaju puno.
Odbrana islamskih učenjaka od onih koji skrnave njihovu čast, ne znači da je svaki pojedinac od njih u pravu u svemu što zastupa. Naprotiv, greška je moguća i dešava se. Svi ljudi su slabi i ovisni o Uzvišenom Allahu, a Uzvišeni Allah neovisan je od drugih i jedino Njemu, dželle šanuhu, pripada savršenost i potpunost. Također, obaveza je slijediti srednji put kada se radi o ukazivanju na greške učenjaka. Ljudi su po pitanju ovoga između dvije krajnosti i sredine. Neki ljudi se ismijavaju sa učenjacima i omaložavaju njihove stavove, dok drugi smatraju da je odbijanje nekog stava koji zastupa određeni učenjak, radi jačeg dokaza, napad na učenjake i njihovo omaložavanje. Potrebno je naći sredinu između ove dvije krajnosti. Učenjake treba uvažavati, poštovati, tražiti pred njima znanje, tražiti od njih savjet, ali u isto vrijeme težiti ka jačim dokazima i stavovima učenjaka koji su bliži istini. Treba napomenuti da to nije u stanju niko osim učenik koji je dostigao dovoljno znanja da može vagati među jačinom dokaza, dok običan narod treba da sluša bogobojazne učenjake i marljive učenike i da se boji Allaha kada se prividno sukobe njihova mišljenja, onoliko koliko je u mogućnosti.
Na kraju, poručujem onima koji vrijeđaju učenjake da se iskreno pokaju i povrate Allahu Uzvišenom, i da se iskupe od ružnog govora o ulemi tako što će isto toliko, i više, lijepo govoriti o njima. Ako to ne učine, neka dobro znaju da su od propalih, a dobra završnica pripada samo bogobojaznima.
Po djelu: "Luhumul-ulemai mesmume" uvaženog šejha dr. Nasira el-'Umera, hafizehullah
Prijevod i priprema: Amir Smajić, prof.
